Predstava Bacača sjenki Odmor od povijesti na IETM-u

Pogon JEDINSTVO | velika dvorana | 26.10.2012. 19h | 27.10.2012. 11h | oragnizator: IETM |

Koncept: B. Bakal | Scenarij, dramaturgija i režija: Boris Bakal, Katarina Pejović | Autori i izvođači: Damir Klemenić, Jelena Lopatić, Bojan Navojec, Marija Škaričić, Stanko Juzbašić, K. Pejović, B. Bakal | Suradnici: S. Jakovčević, M. Žerjav, P. Težak

Odmor od povijesti magično je putovanje koje razotkriva granice između sna i stvarnosti u kojem publika – zakonuta za uobičajene kazališne rituale i distancu gledatelja – sudjeluje u predstavi sa cijelim svojim bićem.

Ako pristanemo (makar i iz ironične naklonosti spram Fukuyamine teze, danas sasvim očito naivne i nedostatne) na ideju da je povijest već doživjela kraj, te usput zaobidjemo i post- klopku, onda je ono što danas živimo ne-povijesno vrijeme. Na neki način, to i nije daleko od istine. Povijest nije ništa drugo do skup dominantnih percepcija prošlosti; dakle, zbir subjektivnih pogleda na ono što se dogodilo, i to onih subjektivnih pogleda koji su prevladali, najčešće silom, sve druge moguće poglede. Načela koja upravljaju današnjim svijetom jesu načela ubrzanja i ekspanzije i sve ključne pojave i procesi zahvaćeni su njihovom vrtoglavom dinamikom. Proizvodnja, potrošnja, ratovi, primirja, prirodne i čovjekom izazvane katastrofe, bogatstvo jednih i siromaštvo drugih, prikrivene istine i javne laži, rastu i šire se brzinom koju je sve teže pratiti, odnosno, koja sve više otežava percepciju stvarnosti. Svega je previše i prečesto – i to u dramatičnim razmjerama – da bi opstalo u kolektivnoj ili individualnoj memoriji dulje od vremenskog intervala između dva TV dnevnika ili izdanja dnevnih novina. Prezasićenost zapažanja vodi ka gubitku kriterija za klasificiranje po važnosti, a potom i gubitku osjećaja za važnost samu. Gubitkom važnosti postupno nestaje i smisao. Nije li to idealna prilika za one koji (misle da) upravljaju ubrzanjem i ekspanzijom svijeta da, usred pre-smisla i pre-važnosti, (misle da) kroje povijest po svojoj želji, kad se sve ionako pretvara u ne-smisao i ne-važnost? (iz teksta Katarine Pejović)