INFO RADIONICE: KAD
BI PROSTORI MOGLI GOVORITI (POST-INDUSTRIJSKI PEJSAŽ:
INTERPRETACIJA, VALORIZACIJA I TRANSFORMACIJA BIVŠE TVORNICE NADA
DIMIĆ)
Kada:
18, 19 i 20 siječnja 2017. od 11.30 do 15.30 h te 23. i 24. siječnja od 12.00 do 15.00h
Gdje:
Pogon – konferencijska dvorana, ulica Kneza Mislava 11, Zagreb
Voditelji/moderatori:
doc. dr.sc. Sandra Uskoković i Boris Bakal
Predavači/gosti: Marina Pretković, Marko Sančanin, Sonja Leboš, Nataša Bodrožić, Marijan Crtalić, Jasna Jakšić, Maja Kolar, Ivana Borovnjak, Jovan Jović i drugi.
Sudionici radionice/konferencije: Lana Kovačić, Ivona Filipović Grčić, Ivan Vekić, Ivona Gatolin, Miranda Herzeg, Vana Gaćina, Maja Pavlinić, Andrea Budić,
Vladimir Novak, Nikolina Rafaj, Nikolina Komljenović, Ivana Živčić, Lucija Klarik
Organizacija
i produkcija projekta i radionice: Bacači Sjenki
Partneri
projekta: FRU (Bitola, Skopje) te Supervizualna (Beograd) te Pogon –
centar za nezavisnu kulturu i mlade (Zagreb)
O
RADIONICI
U
sklopu našeg višegodišnjeg istraživačkog zagovaračkog te
potencijalno transformacijskog urbanog projekta "Kad
bi zgrade mogle govoriti"
(od 2016.) bavimo se (i) zgradom ex Nade
Dimić.
Naglasak
je na metodologiji istraživanja, transmedijalnosti pristupa problemu
baštine, graditeljskog/arhitektonskog naslijeđa te sjećanja u
cilju generalne promjene percepcije razvoja grada i urbane zajednice.
Cilj
je također senzibilizacija zainteresirane stručne javnosti u
nastojanju (dakle studenata), razmjena pozitivnih i negativnih praksi
i iskustava u sličnim projektima i istraživanjima među
stručnjacima i umjetničko-istraživačkim grupama te pokušaj
senzibiliziranja lokalne zajednice (uže i šire) za problem obnove
ili transformacije prostora tvornice ex-Nada Dimić te sličnih
urbanih pukotina.
O
KONTEKSTU I TEKSTU RADIONICE:
Iako
je industrijalizacija Zagreba je u svom opsegu i utjecaju bila
dramatična i eruptivna za gradski identitet, danas vidimo da je
učinak de-industrijalizacije puno dramatičniji za post-industrijski
pejsaž grada Zagreba.
Ova
radionica nastoji istražiti industrijski pejsaž kroz transmedijalnu
baštinsku perspektivu postavljajući sljedeća pitanja:
Kako
je uspon i pad industrije oblikovao fizički i kulturni krajobraz?
Kako
industrijski krajobraz uslovljava društvo u kojem industrija nije
više nužna ili bitna?
Kako
se post-industrijski krajobraz može integrirati u prakse očuvanja
baštine I urbanog planiranja ?
Kako
posredovati u uspostavljanju ravnoteže unutar navedene društvene i
ekološke dislokacije?
I
naravno mnoga druga...
Za
razliku od često uvriježenog stajališta, očuvanje industrijske
baštine ne podrazumijeva samo fizičko očuvanje građevine i novu
namjenu, već i niz nematerijalnih aspekata kao što je “osjećaj
mjesta” budući da se upravo oko tvornica grad strukturirao i
razvijao (tj grad je često bio odgovor na industrijalizaciju).
Dakle
ciilj radionice je izmjena iskustava i znanja, ali i praktičnih
primjera dobre ili loše prakse, te u konačnici modusi prijedloga
revitalizacije i očuvanja industrijske baštine u skladu s
interesima šire društvene zajednice.
O
MEĐUNARODNOM PROJEKTU "KAD BI ZGRADE MOGLE GOVORITI"
Ova
radionica je dio međunarodnog projektnog istraživanja “Kad bi
zgrade mogle govoriti“ koji interpretativno i izvedbeno
"razotkriva" suptilne i ne tako suptilne prostorno upisane
tragove brisanja kolektivnog sjećanja na lokalnu povijest,
opredmećenu u konkretnim urbanim prostorima (konkretne zgrade i
njihov okoliš) koje su bili ili još uvijek jesu važni prostorni
orijentiri (landmarks)
u pojedinom gradu ili gradskom području.
To
sustavno i planirano uništavanje dijelova grada stvara gotovo
neprepoznatljive promjene u lokalnom kontekstu te utječe na cijelu
zajednicu ali i na njezine različite društvene slojeve, kao što
razara i cjelokupno urbano tkivo. “Kad bi zgrade mogle govoriti “
pokušava stvaralački i interdisciplinarno govoriti o lokalnim
gradskim problemima, baveći se ponekad jednom jedinom zgradom ili
jednim stambenim blokom - poslovnim ili stambenim. U ovom slučaju o
zgradi bivše tvornice "Nada Dimić" koja je nastala i
djelovala više od 50 godina u zgradi nekadašnje svjetski slavne
tvornice "Moster-Penkala".
Detaljnom
analizom odabranog prostornog sadržaja, kontekstualizacijom s
okolišem te povezivanjem upisanih povijesnih narativa, “Kad bi
zgrade mogle govoriti “ bilježi će i procese (ne)solidarnosti,
društvene degradacije, "popravljanja" nekadašnje
stvarnosti -
Pokazujući
također one konfliktne dinamike u tim i oko tih prostora koja
potencijalno otvaraju pukotine
u općoj društvenoj strukturi.
Projekt
se paralelno razvija u Skoplju, Beogradu i Zagrebu u posve različitim
lokalnim zajednicama - te djeluje kao mogući agens promjeni
percepcije, razmišljanja i djelovanja o izabranim prostorima te
gradu u cijelini.
Sastoji se od radionica, predavanja, gradskih
"šetnji" te dokumentarno-izvedbenih događaja koji sadrže
elemente kazališta ili filma, uzimajući izabrani prostor kao
referencu ili okidač povijesne, arhitektonske, političke ili
umjetničke matrice.
Projekt
“Kad bi zgrade mogle govoriti “ ima podršku fonda za umjetnost
i kulturu BAC. BAC je podržan od strane švicarske vlade putem
Švicarske agencije za razvoj i suradnju (SDC) te Europske zaklade za
kulturu (ECF). "Kad bi prostori mogli govoriti" ima podršku
Ministarstva kulture RH.
Sandra
Uskoković
je povjesničarka umjetnosti i konzervator. Docent je na Sveučilištu
u Dubrovniku, gdje predaje na Odjelu za umjetnost i restauraciju.
Godine 2004. diplomirala je (M.A.) u povijesti arhitekture i očuvanja
diplomskog studija na Sveučilištu George Washington (SAD), a godine
2010. stekla doktorat znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, Hrvatska.
Tijekom
2003. -2006 radila je kao znanstveni suradnik na ICCROM (Rim) i
UNESCO (Pariz), te u SAD-u / ICOMOS na ICOMOS Međunarodnog
istraživanja o očuvanju moderne arhitekture u svijetu.
Autorica
je knjiga - Moderna
arhitektura Dubrovnika kao kulturna baština
(Antibarbarus,20 09.), Suvremena
arhitektura u povijesnom ambijentu,
(Antibarbarus, 2013.)., “Lovro
Perković: Estetika prostora i senzibilitet konteksta”
(Ex Libris, 2015.) – te je napisala i objavila brojne radove u
zbornicima skupova i stručnim časopisima u zemlji i inozemstvu. Ona
je stručni član ICOMOS-ovog Znanstvenog odbora za baštinu 20.
stoljeća, ekspertni član Međunarodnog odbora za vizualne
umjetnosti sa sjedištem u New Yorku, koji djeluje unutar
Međunarodnog udruženja za vizualne umjetnosti (CAA) te
su-koordinator međunarodne urbane platforme "Urban Hum".
Njezini primarni istraživački interesi su: likovna kritika,
kustoske prakse, arhitektura, nasljeđe, moderne i suvremene
umjetnosti, urbana i kulturna teorija te izvedbene umjetnosti.
Boris
Bakal,
kazališni i filmski redatelj i glumac, intermedijalni umjetnik i
povijesničar, kustos, pisac, aktivist i pedagog rođen u Zagrebu.
Autor je i pokretač brojnih međunarodnih projekata, predstava,
multimedijalnih ostvarenja i umjetničkih instalacija u više od 20
europskih zemalja te u Aziji, Africi i Sj. Americi, (između
ostalih i Bologna Kulturna prestolnica Europe 2000., Dubrovačke
ljetne igre, Praški Quadrienale, Bollwerk Belluard International/
Fribourg, Eurokaz/Zagreb, BITEF/Beograd, MESS/Sarajevo, Borštnikovo
srečanje/Maribor, Akcent/Prag i INTERFERENCIJE/Cluj, Akademie der
kunste der Welt/Koeln te mnogi drugi) .
Piše,
predaje i objavljivljuje tekstove o umjetnosti, povijesti društva te
kulturnim I prostornim politikama u zbornicima, časopisima i
dnevnicima u Italiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Srbiji, Belgiji, USA, UK
i Nizozemskoj.
Kao
gostujući predavač izlagao je na više univerziteta (New York,
Columbia, Perugia, SACi-Firenca, Leiden, Exeter, Kent, Helsinki,
itd.) te brojnim simpozijima, konferencijama i tribinama.
On
je takođe su-osnivač umjetničkih i aktivističkih platformi poput
Bacača Sjenki, Orchestra Stolpnik, Letećeg sveučilišta, Antiratne
Kampanje Hrvatske te Saveza Operacija Grad.
Bacači
Sjenki su
višestruko nagrađivana neprofitna organizacija iz Zagreba koja je u
svom 16-godišnjem radu i javnom djelovanju ostvarila više od 150
suradnji s profesionalcima iz više od 30 zemalja svijeta te
realizirala više od 50 edukativnih, kazališnih i filmskih projekata
i manifestacija na 3 kontinenta.
Također, u sklopu ovog predavanja na Columbia sveučilištu, Bacači će predstaviti „grubi šnit“ dokumentarnog filma o obnovi Vitićevog nebodera čija se premijera očekuje za kraj 2018., a također će prikazati i kratki dokumentarni film o projektu „Otac Hrabrost“ Anamarije Ganza Habjan kojim je dubrovački izvedbeni projekt predstavljen na Praškom Kvadrijenalu te za korištenje urbanog prostora, u sklopu hrvatske selekcije, dobio Zlatnu medalju.
Također, u sklopu ovog predavanja na Columbia sveučilištu, Bacači će predstaviti „grubi šnit“ dokumentarnog filma o obnovi Vitićevog nebodera čija se premijera očekuje za kraj 2018., a također će prikazati i kratki dokumentarni film o projektu „Otac Hrabrost“ Anamarije Ganza Habjan kojim je dubrovački izvedbeni projekt predstavljen na Praškom Kvadrijenalu te za korištenje urbanog prostora, u sklopu hrvatske selekcije, dobio Zlatnu medalju.
